Nakon vjetrovitog Mediterana, sezona za mene i «Marinu Tribunj» se
nastavlja na Atlantiku. Prošla dva tjedna su bila izrazito naporna jer
je bilo relativno malo vremena za odraditi veliki posao dovođenja broda
u Port Camargue, pripreme za premjer, prvu regatu, onda opet brod na
trailer bez kolombe i jarbola, pa još 1200 km ceste do Lorienta gdje
sam ga opet sastavio i bacio ovog puta u ocean. U Lorientu, u staroj
Njemačkoj podmorničkoj bazi iz drugog svjetskog rata nalazi se AOS
trening centar za Minije, Figaroe i Mumm 30. Lorient je poznat još i
kao grad galebova koji seru na sve strane i u 1 dan tamo, brod je
izgledao strašno.
No, lijepo se probuditi u kombiju i prva stvar koju vidiš kraj sebe su
veliki ORMA trimarani, brdo regatnih brodova i ekipa ljudi koji
doslovce žive na jedra.
Na putu sam se zaustavio u Nantesu kod Francoisa Lucasa, jednog od
dizajnera broda koji je sa sestrinskim 231 odjedrio Mini Transat 2001.
Francois će jedriti sa mnom Mini Fastnet koji će startati 16. lipnja iz
Douarneneza.
Projektanti i konstruktori broda Francois Lucas i David Raison su
bili jako sretni da vide 232 «Marina Tribunj» opet na Atlatiku, a David
je odjedrio sa mnom transfer od Lorienta do Douarneneza, nekih 80-tak
milja prošlog vikenda.
Opet nije bilo vremena za gubiti jer je brod trebao biti najkasnije do
danas u Douarnenezu gdje trebamo proći kontrolu sigurnosne opreme i
sasatanke s klasom i organizatorom prije Trophee MAP koja starta za 3
dana tj. U četvrtak.
Do tada treba dovesti u red autopilote i druge detalje na brodu jer
solo ruta Trophee MAP nije nimalo laka, a lani je 9 brodova završilo na
hridima. Kako je lako skršiti brod u Bretanji uvjerio sam se u
transferu do Douarneneza jer smo po jako laganom vjetru jedrili 30tak
sati rutu od 80 milja. Jaki kurenti, brdo algi, hladnoća... a da ne
govorimo o plimi i oseci koja varira do 7 metara te o bezbroj hridi
koje vrebaju sa svih strana i mahom nisu označene.
Kod prolaska Raz du Seine, na punti Bretanje zakasnili smo cca pola
sata na pravu izmjenu struja i našli smo se s punim spinakerom u kontra
struji i kontra valu gdje smo radili jedva 1 čvor, a trebali smo barem
5-6. Uz takve uvjete Raz du Seine je nemoguće proći pa smo se vratili
nazad i zajedno s još 2 minija usidrilii pričekali 6 sati da se okrene
kurenat. Nevjerojatno, ali to je ovdje normalno i to sve na jedra, bez
motora po noći.
Lista za transat se polako mijenja i ja na waiting listi napredujem
prema gore. Jedini način da se konačno nađem na listi je da još 10
jedriličara ispred mene odustane što nije tako neizvedivo jer je klasa
puna iznenađenja i nespremne kažnjava.
Kada mi je Brazilac Carlos ispričao svoju avanturu na solo qualifu
prošlog tjedna kada je izgubio brod u Biskaju kod 60 čvorova vjetra i
bio spašen od strane trgovačkog broda, a brod je završio negdje u
Španjolskoj potpuno uništen, osjećao sam žaljenje za njim, a opet mi je
bilo drago što će on ispasti iz liste i osloboditi jedno mjesto za
mene. Žalosno ali istinito, no ponekad je život takav i klasa se našla
u doista glupoj situaciji kada postaje žrtva svoga uspjeha.
Evo, opet trebam gibati dalje, nazad u Douarnenez pripremiti brod,
opremu i najvažnije od svega navigaciju jer bez dobre pripreme kursa,
na miniju može biti uistinu opasno naći su na krivom mjestu u krivo
vrijeme.
Pozdrav
Šime